” … tijekom tog dugog i napornog marša od trideset šest sati preko neimenovanih planina i ledenjaka, često mi se činilo da smo četvorica, a ne trojica.”

Iskustvo Ernesta Shackletona došlo je na kraju dvije godine muke. Preživljavanje na ledu u Weddellovom moru, prelazak na maleni otok i plovidba nekim od najopasnijih mora na svijetu u čamcu dugom samo 22 stope. Bio je to vrhunski podvig izdržljivosti, prava priča o preživljavanju i možda prva zabilježena pojava sindroma trećeg čovjeka.

Bit ću čist: ja sam potpuni cinik. Ne vjerujem u paranormalno, ukazanja ili bilo što od te strane stvari. Ali čak se i ja borim da objasnim fenomen koji su iskusili mnogi planinari - posebno Frank Smythe, koji je bio primamljivo blizu da postane prva osoba koja se popela na Mount Everest, i Joe Simpson, čovjek koji je napisao Dodirivanje praznine . Dakle, je li sindrom trećeg čovjeka neka vrsta anđela čuvara ili možda zajednička halucinacija izazvana stresom?

Pa, istina je da nitko zapravo ne zna. Znanost bi mogla objasniti ovaj fenomen kao da dvije polovice vašeg mozga razgovaraju, dokazujući teoriju o dva mozga - ideju da su dvije hemisfere vašeg mozga odvojene i da mogu razgovarati jedna s drugom. Drugi to mogu pripisati anđelu čuvaru ili duhu vodiču. Ali iako nismo sigurni što ga uzrokuje, postoje pričeiz cijelog svijeta o faktoru trećeg čovjeka koji pomaže ljudima u času njihove potrebe.

Zašto je sindrom trećeg čovjeka tako dobro dokumentiran među avanturistima? Pa, kada je riječ o stresnim situacijama, nesreće na planinarenju se svakako kvalificiraju. Ali tu je i vremenski okvir. Uzmimo za primjer Joea Simpsona. Nakon — upozorenje o spojleru, ako niste pročitali Dodirivanje praznine — strmoglavog pada u ono što je trebala biti njegova smrt, Simpson se prisjeća da je čuo glas koji mu je pomogao i vodio ga putem dok je vukao svoje pretučeno tijelo 5 milja natrag do baznog kampa i na sigurnost.

Ovaj element je dosljedan — Treći čovjek je uvijek tu da vam pomogne i ponudi smjernice.

Ponekad, sve što trebate je pratilac, kao u slučaju Franka Smythea, koji je sam krenuo na vrh Everesta nakon što je ostatak njegovog tima odustao od pokušaja zbog lošeg vremena i nedostatka zaliha. Bio je kratak za samo 1000 stopa. Duboko u snježnoj mećavi i ozbiljnog nedostatka kisika, Smythe se oslanjao na najnevjerojatnijeg suputnika, Trećeg čovjeka. Možda je nedostatak kisika igrao ulogu, ali u jednom je trenutku bio toliko uvjeren u prisutnost te figure da je Smythe izvukao svoje obroke i prelomio ih na dva dijela, preferirajući rezervnu polovicu.

Što god jest, a možda nikad nećemo saznati, Treći čovjek spasio je živote nebrojenih planinara i istraživača. Cinik iline, utješno je znati da uvijek postoji prijateljski glas koji će vam pomoći kada stvari postanu teške koliko god mogu.