Čak i uz svu sjenu koju na njih bacaju Disneyjevi filmovi i biblijske zavodnice, jabuke imaju prilično čistu reputaciju. Sve te stvari o "jabuci na dan" i generacije korisnih darova za učitelje natjerale su nas da poštujemo jabuku ne samo zbog njezine svježe, hrskave ukusnosti, već i zbog njenih izdašnih zdravstvenih dobrobiti. Ali čak i uz svu ljubav koju jabuka dobiva, postoji dio njih koji jednostavno volimo mrziti. U samo nekoliko zalogaja, jabuka se pretvara iz nečeg čistog, svježeg i divnog, u ono od čega je napravljeno smeće iz crtanih filmova. Jezgra jabuke. Ali jeste li znali da jezgra zapravo ne postoji? Tako je. Cijeli tvoj život je laž. Jabuke nemaju jezgru.

Središte jabuke je mjesto gdje su smještene sjemenke, tako da smo negdje duž vremenske crte čovječanstva upravo počeli jesti oko njih, i stoga je mit o jezgri rođen. Ali ako jabuku vodoravno prerežete na pola, vidjet ćete da - osim sjemenki i njihovih blago vlaknastih ovoja - nema prave jezgre. Mesnato središte jednako je nježno i ukusno kao i ostatak voća. Dakle, što se dogodilo? Gdje smo pogriješili?

Dio problema vjerojatno proizlazi iz otkrića da sjemenke jabuke sadrže cijanid. Što je, istina, nešto što ne bismo trebali konzumirati u velikim količinama. Međutim, količina cijanida koju sjemenke jabuke sadrže toliko je mala da biste je morali pojestiviše od 20 jabuka odjednom, i zaista sažvakajte sve te sjemenke (otprilike 150) kako biste bili barem malo izloženi riziku od trovanja. Budući da svaka jabuka sadrži samo nekoliko sjemenki, a nitko nije previše usredotočen na žvakanje tih sjemenki do kaše, zapravo nema razloga za brigu.

Da se zna, peteljke su također savršeno jestive, ali vjerojatno neće vam puno pomoći u pogledu okusa. Stoga ga slobodno odvrnite i bacite, ili ga jednostavno sažvacite s ostatkom. U svakom slučaju, sljedeći put kad posegnete za jabukom, slobodno je pojedite cijelu.